Yamaha R1 2009. + CBR1000ABS + ZX10R + KTM RC8R

[2fast4you]

Na testu Bridgestonevih novih cestovnih guma BT-003RS imali smo prilike cjelodnevno isprobavat novu paletu motora klase 1000 ccm-a. Da bi nam priča bila kompletna, falio nam je Suzuki GSX-R 1000 K9 i novi Ducati 1198. Kako ovo nije bio pravi usporedni test, većinu dana smo proveli testirajući novu R1 jer su nam ostali modeli poznati od prije. Pokušat ćemo vam dočarat, kako smo se zabavljali i kako nam se svidjela nova R1 u odnosu na konkurenciju.

Dugo najavljivana Yamaha R1 digla je u zadnjih mjesec-dva veliku prašinu. Malo konja, a veliki konkurent za tron bila je rečenica koja jednostavno nije imala smisla. Često spominjana krivulja snage nove R1 zbunjivala je i nas. Motor sa ogromnim porastom snage između 6 i 10000 okretaja no sa jako blagim rastom snage na preostalim okretajima. Gledajući to i čitajući neke testove R1 kada smo vidjeli da nas na testu Bridgestone guma čeka nova novcata R1, oduševljenje je doseglo maksimum.

Da ne ispucamo svoju vožnju na R1, za upoznavanje staze uzeli smo dobri stari, nama jako dobro poznati Suzuki GSX-R 1000 K8. Kako je staza dosta zatvorena, puna skrivenih zavoja, kratkih koji se zatvaraju, onih koji se otvaraju ali i dugih brzih, znali smo da prvih pola sata moramo potrošiti koncentrirajući se na pamćenje zavoja i proučavanje konfiguracije piste. Za sve to odmah sjesti na nepoznati motor, jednostavno se ne bi ništa osjetilo i koncentracija bi išla u krivom smjeru.

U drugoj rundi kada smo stazu već malo upoznali, odmah smo sjeli na R1. Što reći? U trenutku kada smo upalili motor oduševio nas je zvuk. Motor radi stvarno fenomenalno. Nekakvo brundanje kakvo smo navikli jedino na Ducatiju, a sa druge strane, kod turiranja, dobivamo zvuk kakav smo navikli kod Japanaca. Položaj tijela nam je tipičan za Yamahu. Volani malo prošireni, malo pomaknuti prema naprijed, malo niži tank i udobno smješteni fuzevi. U tom segmentu nismo osjetili puno promjena makar znamo da ih ima.
Ono što je uslijedilo kada smo motorom krenuli na pistu, teško je opisati. Motor vuče fenomenalno iz niskih okretaja. U početku je to djelovalo malo prazno, jer Yamaha ne da osjećaj brzine, no kada smo se naviknuli i malo usporedili brzine, shvatili smo da Yamaha zapravo poteže odozdola kao monstrum. Vozeći se po stazi Almeria, pretežno u 2. i 3. Stupnju prijenosa, stalno smo bili u nekim srednjim i nižim okretajima. Yamaha je tu uživala. Zbog svoje agresivne krivulje na srednjim okretajima, dala nam je maksimalna ispucavanja, a zbog savršeno usklađene snage i voznosti, kao da smo u svakom zavoju uspijevali iskoristiti njen maksimum makar smo bili na cestovnim gumama. Na ostalim motorima se proklizavanje puno više osjetilo. Taj detalj nas je stvarno oduševio. Savršena kontrola stražnjeg kraja.
Stabilnost i kontrola u zavoju je zadovoljavajuća. Malo nam se više svidjelo kako to radi Honda, pogotovo kod zatvorenijih zavoja gdje sa svojim malim predtragom stvarno zatvara putanju poput 600 ccm motocikla, ali kod otvaranja gasa Honda proklizava, a Yamaha gura. Moramo priznati da ne znamo kako bi se to manifestiralo na malo bržim zavojima, na stazi sa jačim gripom i na gumama sa jačim gripom, jer na Hondi se osjeća da ima više snage, samo što je zbog gume ona neiskoristiva.



Kroz tekst ćemo vjerojatno stalno provlačiti Hondu jer za Kawasakija nemam što pozitivno reći. Almeria je kratka staza, ispucava se iz malih brzina i iz relativno niskih okretaja, Kawasaki sa serijskim auspuhom, na niskim okretajima nema što tražiti u usporedbi sa stvarno punim motorima na niskim okretajima kakvi su Honda i nova Yamaha. Kawasaki nas osim po odličnim kočnicama nije oduševio ničime. U ostalom, niti prošle godine na testu nije dobro prošao. Jedno bi trebalo napomenuti. Kada se Kawasakiju makne taj serijski auspuh, motocikl se pretvara u nešto totalno suprotno. Najviše snage i jaka ispucavanja iz zavoja. Ali, pošto se svi usporedni testovi u svijetu rade sa serijskim auspusima, Kawasaki na žalost ovdje borbu gubi.

No vratimo se na Yamahu i Hondu. Prednost Yamahe naspram Honde je i kočenje. Makar Honda ima ABS i time je čak 10 kg teža od modela bez ABS-a, Honda se previše diže na prednji kotač i zadnji je suviše nemiran za cestovni motocikl. Taj kompromis je napravljen zbog savršene voznosti, lakoće prebacivanja i u puno slučajeva, jako korisnih zatvaranja putanja u zavoju.

Ono što tu trpi su kočnice. Yamaha je stabilna i puno upravljivija od Honde kada se radi o kočenjima. Upravo to je i uzrok da koliko god se sa Hondom zapravo bolje barata na ulazu u zavoj, Yamaha zbog stabilnosti daje bolji osjećaj za rušenje motora. Ovdje treba svakako uzeti u obzir i težinu vozača. Naših 95 Kg se na kočenju ne manifestira isto kao nečijih 55 Kg.
Ono što smo očekivali, ono što je po krivulji snage moralo biti, to je brzina na pravcima. Puno veća snaga Honde nam je trebala dati veću brzinu na pravcu, ali situacija nije bila takva. Na pravcu na kojem smo sa Yamahom uspjeli postići 275 km/h, Honda je pokazala 265 km/h. Taj podatak naravno ne možemo uzeti kao stvaran jer i Yamahin kilometar sat, a i Hondin sigurno lažu. No nekakva razlika sigurno postoji, a teško da je u korist Honde. Činjenica je da se na serijskoj gumi puno bolje izlazilo sa Yamahom, no nismo vjerovali da to početno ubrzanje koje Yamaha ima, Honda neće brzo uhvatiti.
Sve to i još puno toga treba dobro provjeriti na trkaćim gumama gdje će Yamahina kontrola zadnjeg kraja manje dolaziti do izražaja, a više snaga od Honde, Kawasakija i vjerojatno Suzukija.

Na početku smo spomenuli i KTM RC8R. Ruku na srce, nakon eksplozivne nove Yamahe, nakon savršeno vozne Honde, pomalo tromog, ali žednog visokih okretaja Kawasakija, KTM nam je bio totalna suprotnost. Priznajemo da ga nismo previše niti vozili, možda tek nekih 15 minuta, ali kako je to totalno drugačiji koncept motora, ostavili bi usporedbu i test KTM-a za neku drugu priliku kad ćemo imati barem malo više vremena za naviknut se na viši volan, drugačiji položaj tijela i na totalno drugačiji režim rada motora. Ne možemo reći da je motor slab, ne možemo reći da motor nije vozan i da mu kočnice nisu kvalitetne. Baca se po zavojima bez ikakve muke i savršeno mirno drži putanje, no sve je to puno drugačije nego na Japanskim konkurentima. Ravnije se sjedi, više u motoru i noge su malo okomitije, manje agresivno postavljene. U biti, podsjetilo nas je kao da sjedimo na nekakvom trkačem nakedu. Kod KTM-a je naravno velika stvar i setupa same geometrije jer tu stvarno imate jako puno opcija. Podizanje stražnjeg kraja, pomak hvatišta, promjene kuteva, sve vam je na raspolaganju. Svakako ekskluziva koju je teško uspoređivati sa komercijalom.

Vratimo se na glavnu temu ovog teksta, nova R1. Ono što će ove godine biti veliki plus Yamahi je zapravo to što vrlo mali broj ljudi zanima kako se motori ponašaju na trkaćim gumama i u trkaćim uvjetima, sve interesira što koji motor može pokazati na cesti, tu će se Yamaha sigurno odlično snaći. Mogli bi ostati razočarani jedino oni vozači koji bi se htjeli voziti po zadnjem. Sa Yamahom to ne ide baš tako kao sa ostalima. To dodatno ide u prilog kontroli stražnjeg kraja.
Uskoro ćemo raditi pravi usporedni test sa svom velikom četvorkom, a do tada vas ostavljamo sa ovim kratkim dojmovima sa Almerie gdje nam je nova Yamaha R1 sa ostalom konkurencijom pružila stvarno velike uzitke.